Iz predgovora
Razmišljao sam dulje vremena kakav bi naslov dao ovoj zbirci kratkih priča. Dvoumio između dvaju naslova: Da ne zaboravimo i Još uvijek pamtim. Odustao sam od prvoga, jer se on danas često rabi u govoru o ratnim stradanjima, pa sam se odlučio za drugi.
Prestali smo pamtiti, s jedne strane, jer je pamćenje u nekim vremenima bilo opasno; znalo je koštati zatvora. S druge strane, žao mi je što smo prestali pamtiti, jer su mnoga važna događanja istisnuta iz povijesti, osobne ili nacionalne. Mnoge su događaje do zaborava dovele mučne životne okolnosti. Razvijali su se odnosi pod parolom: „Zaboravi, bit će ti bolje!” Pamćenje je ljudima prisjelo, pokvarilo se u glavi. Međutim, sve ono lijepo potone u zaborav ako se nigdje ne zapiše.
Ja nisam izgubio poštovanje prema pamćenju. Pamćenje je izraz onih koji poštuju drage ljude i događaje iz prošlosti i ne daju da potamne. Ja pamtim.
Svi ti razlozi naveli su me na pisanje ovih kratkih priča. U njima sam želio oživjeti svoja iskustva i zakloniti ih od zaborava, odnosno iznijeti na vidjelo snažno nabijenu memoriju koja je tinjala u meni – da ne živi samo u meni nego da i s drugima podijelim. Nešto me je tjeralo da, dok sam još živ, napišem ono što znam, da ne bi drugi kasnije, kad moja generacija pomre, pisali o onom što ne znaju, a osim toga da drugi imaju priliku nadopuniti ova sjećanja i pridodati im svoja.
Ova knjiga pod naslovom Još uvijek pamtim sadrži sjećanja na drage osobe iz prošlosti, s kojima sam se susretao ili su mi o njima svjedočili oni koji su ih poznavali; sadrži i sjećanja na nemile ratne događaje kojima sam bio svjedokom te sjećanja s planine Vlašić i zanimljiva zbivanja na njoj. Odmah na početku bih trebao obznaniti da je moje intelektualno zanimanje za niz pitanja o sjećanju autobiografski uvjetovano. Moje ideje su usko vezane za vlastita iskustva. Moje priče su nesumnjivo normativne, a ne samo analitičke, više meditativne nego strogo akademske. Prebirao sam svoje zabilješke, oživljavao iskustva, brao podatke kod još uvijek živućih starijih ljudi, prelistavao matice župe Ovčarevo – skupio sve to i, evo, sve je pred tobom, čitatelju. Moje pamćenje je ciljano usmjereno: pamtim kako bih odao dužnu počast dobrim ljudima, a pamtim i nemile događaje kako bih pomogao spriječiti da se ponove.
Nikako ne bih mogao sam urediti ovu knjigu. Stoga zahvaljujem svima koji su mi kazivali svoja sjećanja, kao i onima koji su u tehničkom smislu pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana.
Autor
