Godine 1787. dok je bio župnik u Kotor Varošu, Kristićeviću se javila zamisao da se posveti pisanju o događajima i ljudima iz prošlosti na temelju starih zapisa u samostanskom arhivu s ciljem da ih pregledno unese „u jedan zapisnik”. Zbog trenutnog ratnog stanja, fojnički gvardijan mu je preporučio da se time ne bavi. Tome se posvetio znatno kasnije, tek po trajnom umirovljeničkom namještenju u Fojnici, tako da je pisanje Enhiridiona na latinskom započeo 1823. što je potrajalo gotovo do konca njegova života 1840. godine. Pisan je na latinskom jeziku i manjim dijelom na narodnom. Motivi koji su Kristićevića potaknuli na pisanje ljetopisa istovjetni su s onima drugih franjevačkih ljetopisaca, tj. želja da potonjim naraštajima u nasljeđe ostavi „spoznaju prošlih stvari” jer je kao „ljubitelj starina” vezan „trajnom ljubavlju prema potomstvu”.
Objavljivanje Kristićevićeva djela u prijevodu fra Marka Ćorića s latinskoga jezika nesumnjiv je kulturni događaj, ali i nezaobilazna činjenica književne povijesti Bosne i Hercegovine. To iznova potvrđuje da u franjevačkom kulturnom i književnom pejzažu ima još skrivenog blaga koje treba iznijeti na svjetlo dana. Ovo djelo se, zahvaljujući dobrom prijevodu, lagano čita i rado će ga uzeti u ruke oni koji se zanimaju za opću i kulturnu povijest, te oni kojima je interes ponajprije u književnom izrazu i stilu.
