José Tolentino Mendonça postavio se ovom knjigom teškom i odvažnom izazovu: naime, riječima Očenaša, te istinske kršćanske molitve, koju Tertulijan naziva „sažetkom čitava Evanđelja”, obratiti se onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju. U Očenašu spoznaje svjetlo za ljudsko po sebi, trag na putu čovjeka kao čovjeka, još pred svakim vjerovanjem i svakom konfesionalnom pripadnosti. Temeljna ideja koja takav pothvat čini mogućim sastoji se u tomu da ova molitva toliko izražava ono ljudsko u čovjeku, tako da se svaki čovjek može pronaći u Očenašu.
Otvorenost prema drugomu – i prema onomu koji ne vjeruje, koji ne može vjerovati ili ne zna kako vjerovati – daje autorovu pogledu učinak bitnosti i jednostavnosti, koji on u svome pogledu na život i kršćansku vjeru ističe u ovoj knjizi. Autor razmišlja o univerzalnoj dimenziji Očenaša, a ta univerzalnost sastoji se u tome da je svaki čovjek sin ili kći, da svaki čovjek ima svoj nutarnji život, da je svaki čovjek biće čežnje, da se svaki čovjek hrva sa zlom, da svaki čovjek stanuje na ovoj zemlji, koja zbog utjelovljenja Božjega više nije mjesto koje ga dijeli od Boga, nego jedino mjesto mogućega susreta čovjeka i Boga.
Pored duhovne širine knjige, uz to što je posve jasno da je privržena duhu II. vatikanskoga sabora, i osim njezine simpatije za sve ljudsko, u Tolentinovoj knjizi najvažnijim se smatra to da smjera točno onamo, gdje je danas zadatak na koji je pozvana Crkva – da pomogne povratku gramatike ljudskoga.
